- Autor: Marko Vidojković

Za potrebe zaglupljivanja naroda, potrebno vam je: 1) najmanje dvije televizije sa nacionalnom frekvencijom, 2) najmanje dva dnevna tabloida koja koštaju manje od najjeftinijeg pranja prozora na semaforu i 3) adekvatna količina potpunih kretena, koje ćete napraviti zvijezdama tako što ćete ih svakodnevno trpati u sastojke 1) i 2)
Finansirajte osnivanje dva visokotiražna tabloida od para koje ste zaradili putem iznude ili trgovine drogom. Štampajte ih svakodnevno u ogromnim tiražima, a plasirajte ih sa cijenom takvom da se za iste pare u cijeloj zemlji ne može kupiti apsolutno ništa.
Istovremeno, kontaktirajte vlasnike bar dvije televizije sa nacionalnom frekvencijom i ucijenite ih sankcionisanjem njihovog kriminalnog djelovanja da moraju da, osim redovnih intervjua s poglavnikom, neprekidno emituju i besmisleni rijaliti program sledeće sadržine: strpati pod isti krov adekvatnu količinu kretena i ohrabriti ih da se međusobno biju i karaju. Taj rijaliti ne smije imati kraja, a toliko dugo mora trajati da mu se početak zaboravi.
Kad naši sugrađani, koje inače ne krasi pretjerana inteligencija, ali ih krasi to što su upisani u birački spisak, počnu da primjećuju do juče potpuno nepoznata imena na naslovnim stranicama tabloida, ispisana velikim i masnim slovima, u dramatičnim rečenicama koje opisuju njihovo trenutno stanje, prirodno će se zapitati ko su ove megazvijezde i kako je moguće da nikad ranije nijesam čuo/čula za njih.
„Kurta i Murta se poljubili jezicima! Pogledajte slike!“ „Kurtina majka poručila, odričem se svoje ćerke!“ „Murta napala pesnicama Murtu, intervenisalo obezbjeđenje!“ Kako odoljeti tom izazovu, kako ne saznati ko su Kurta i Murta i kako su se našli u toliko stresnim situacijama da su zaslužili naslovnu stranu dnevnih novina!
Onda uključe televizor i shvate da su Kurta i Murta zapravo poludebilni učesnici potpuno besmislenog programa, koji nema cilj niti smisao. „Pa, dobro. Bilo je i gorih stvari na televiziji“, zaključuje gledalac. Ne, debilu, nije bilo gorih stvari na televiziji. „Ali, još jedino što se vrti na kanalima je Vučić, a ovo je isto kao i to, samo što ih ima nekoliko istih kao on, kako odoljeti!“
Tijana Ajfon. Tijana Ajfon. Tijana Ajfon. Tijana Ajfon. Tijana Ajfon. I na kraju se zapitam: ko je je.ote ta Tijana Ajfon? I onda pogledam na telefonu jedan klip s njom i smrznem se. Bio je to kratak košmarni susret, koji sam srećom preživio i kad god sam kasnije negdje pročitao to ime, pojavio bi mi se osmijeh na licu, jer sam znao da je sa mnom sve u redu, a zatim i mali grč, jer sam znao da ima i onih kojima je Tijana Ajfon neko.
Zmaj od Šipova. Zmaj od Šipova. Zmaj od Šipova. Zmaj od Šipova. I na kraju se zapitam: ko je taj Zmaj, kome se svi toliko smiju? I, pošto njegovo lice nijesam mogao izbjeći, jer me je gledalo sa bar dvije naslovne strane novina dok sam kupovao vodu na kiosku, naletim na to lice na televizoru tokom šaltanja kanala i zaustavim se. Lik urla rečenice bez smisla dok mu se ostali smiju. Pričali su mi da je tako izgledalo u vojsci.
Samo, u ovoj vojsci komande nema, a rat se vodi međusobno. Pošto su u ovoj vojsci muškarci i žene pomiješani, karanje je prijeko poželjno. Sjećam se da je u vrijeme „Velikog brata“ tucanje bilo vrhunac sezone. Danas je to početak sezone. Da bi učestvovali, učesnici moraju da se je.u i da se biju jer drugog načina za dolazak do izražaja u tom paklu nema. Još nekoliko puta sam zaustavljao TV kad naiđem na Zmaja od Šipova i nikada se nijesam nasmijao. Mada mi je, na sopstveni užas, postao donekle simpatičan.
Gastoz. Vesna Rivas. Đus sa brkovima. Jedino njih znam, a jedino Đusa i po nečemu drugom, osim po imenu. Sjetim se Miloša Bojanića, Mace i Firčija i zaključim da se to sad može nazvati starim dobrim vremenima, a tad mi se od toga kenjalo. Svaki put kad vidim nekog sa „Informerom“ u rukama, uplašim se. Je.em ti lebac! Taj je odlučio da su svakodnevni atentati na Vučića i „Zorica Poljubila Ljubicu u sisu“ nešto što vrijedi dvadeset dinara. Nešto što vrijedi njegovog vremena i znatiželje. Nešto što vrijedi.
Kija. Luna. Sloba. Kija. Luna. Sloba. Kija. Luna. Sloba. Kija. Luna. Sloba. Ne znam ni da li su njih troje međusobno povezani, ali ta tri imena mi odzvanjaju u glavi. Njima nas zaprašuju. U jednoj emisiji su me pitali „Da li pratiš Lunu i Slobu?“ i ja sam, bez obzira na to što sam znao da je pitanje bilo zajebancija, zaključio dvije stvari: a) postoje gledaoci koji znaju ko su Luna i Sloba, pa će im to pitanje biti zanimljivo i b) Luna i Sloba su u nekoj šemi. A šta je Kija, zaboli me. Dovoljno je što je tu.
Sledeća najjeftinija stvar u Srbiji, poslije „Informera“ je hljeb. Za hljeb se uvijek ima. Ako se ima i za ‚‘Informer‘‘, to znači da si za sedamdeset dinara preživio jedan dan. A zamisli za one dvije hiljade dinara koje dobiješ na dan izbora, koliko Kijinih, Luninih i Slobinih avantura možeš da pročitaš i koliko hljeba ima da se najedeš.
Kija. Luna. Sloba. Tim redosledom. Nikako Luna, Kija, Sloba. Kija. Luna. Sloba. Kija. Luna. Sloba. Nećete vjerovati. Zaprepastićete se. Ostaviće vas bez teksta. Marš u tri pi.ke materine!
wwwbuka.com